Sakrament od šapata i tamjana
U unutrašnjosti crkve Svetog Jude vladala je vlažna, grobna tišina. Lipanjsko sunce probijalo se kroz visoke vitraje, bacajući duge krvavocrvene sjene od sunca po hladnom kamenom podu.
Od mirisa izgorjelog voska i ustajalog tamjana kojeg su godinama upijali vlažni zidovi, zrak je bio gust. U samom kutu lađe, poput masivnog mračnog monolita, stajala je stara, barokna hrastova ispovjedaonica.
Mladić je kleknuo u uski prostor s lijeve strane. Unutrašnjost je bila mračna. Zasun se pomaknuo uz metalni klik i kroz gustu drvenu rešetku presvučenu crnom tkaninom ukazala se sjena starog svećenika.
– Hvaljen Isus i Marija – začuo se dubok, umoran glas. – Ispovjedi se, sinko. – Mladić se primaknuo blizu rešetke, ali ruka mu je ostala mirna, zavučena duboko u džep hlača.
– Počelo je davno, oče – šapnuo je. S druge strane čulo se sporo, teško disanje. Tkanina crne reverende lagano je zašuštala.
– Što je počelo, sinko? Što skrivaš u sebi? – upitao je glas nakon kratke stanke.
– Počelo je s erotskim časopisima iza školske dvorane… – zastao je, dopuštajući tišini da ispuni prostor.
– Nastavi.
– Moji drugovi su slinili nad mladim djevojkama. Modelima – sabranim glasom izusti mladić.
– A ti?
– Mene je privlačilo nešto drugo… Starija lica. Žene na čijim se licima vidjelo iskustvo.
Glas s druge strane je blago uzdahnuo. U ispovjedaonicu je pomolio slatkasti miris svijeća koje su dogorijevale negdje u dnu crkve.
– Prve mladenačke kušnje, sinko. Tjelesna slabost koja u neznanju krene krivim putem. To prolazi.
– Ne prolazi, oče. Žudnja za zabranjenim ne prolazi. Kada mi je bilo osamnaest, ona je prošla pokraj školske ograde. Netko od drugova je bacio komentar… Pitali su za njezine godine.

Pritisnuo je čelo uz drvenu pregradu, polako opuštajući tijelo, dok mu je ruka u džepu ostala nepomična, ali napeta.
– Za čije godine?
– Njezine. „Pedeset dvije“, promucao sam. I pošao za njom, da joj kažem u kojoj je učionici roditeljski sastanak…
S druge strane osjetila se iznenadna napetost. Iz pukotina starog drveta kao da je izbio miris memle.
– O kome govoriš, sinko?
– To je bila moja majka… Gordana.
– Ispovijedam se Bogu svemogućemu da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom… Moli sa mnom!

– Nešto se tada prelomilo u meni. Počeo sam se pitati… Što moji drugovi misle o njoj dok je gledaju.
– Jesi li se pokušao odmaknuti od tog ponora? – svećenikov glas bio je miran, ali oštriji nego prije.
– Nisam mogao… Počelo me proganjati. A onda sam dobio kazetu – riječi su mu imale oštar, izazovni ton.
– Kakvu kazetu?
– Film – procijedio je.
– Erotski film?
– Pornografski, oče. Taboo, tako se zvao. Odmah me privukao izgled glavne glumice… Bila je odjevena klasično. Otmjeno. Kao sredovječna gospođa. U sceni od koje sam upao u film, plesala je s muškarcem koji je izgledao mnogo mlađi od nje…
Zašutio je. U uskom prostoru čulo se samo iritantno kucanje zidnog sata iz sakristije.
– I što se dogodilo dalje? – upitao je svećenik, glasom u kojem se miješala dužnost i blaga nelagoda.
– Gledao sam film dok je ona bila u kući, pa sam utišao ton. Ipak, do mene je doprla riječ – majko… Pokušavajući je zavesti, mladić na filmu oslovio je glumicu sa „majko“… – šapnuo je mladić, a glas mu je postao za nijansu vreliji.
Kroz rešetku se začulo oštro, potisnuto udisanje zraka. Ruka u mraku je stegnula drveni kapitel pregrade.
Miris tamjana od oltarnog prostora odjednom je postao zagušljiv…
– Što želiš reći? Film govori o… Incestu? – procijedio je svećenik.
– Da, oče. Je li incest veliki grijeh?
– Ne izgovaraj tu riječ s takvom lakoćom.
– Tolika se aristokracija i plemstvo kroz povijest, zbog očuvanja moći i tajnog užitka, odavalo upravo tome… Kraljevi, carevi, visoko društvo. Možda je to zapravo povlastica odabranih, a ne grijeh?
– Šuti, nesretniče! – prekinuo ga je svećenik, a drvo ispovjedaonice zaškripalo je pod težinom njegova tijela. – Ti povijesnim zabludama i truležom dekadentne buržoazije pokušavaš opravdati najteži grijeh. Ono što ti nazivaš povlasticom, samo je duhovni gnjilež onih koji su u svom izobilju izgubili Boga.

– To je gaženje naravnog zakona koji je sam Bog usadio u čovjeka. To je prokletstvo duše.
– Prokletstvo… Da, možda ste u pravu, oče – tiho se nasmiješio u mrak. – Ali to saznanje me nije zaustavilo. Nakon prvobitne šokiranosti, pogledao sam film drugi put. I, potpuno neočekivano, osjetio uzbuđenje… Mračno uzbuđenje, kao da sudjelujem u nekom obredu.
– Miserere mei, Deus… – šapnuo je svećenik u mrak, a krunica je tiho zazvečala. – To nije obred, to je opsjenjena varka…
– Film je preuzeo moju maštu, oče!
– Gasi tu maštu, nesretniče! Moli se!
– Počeo sam zamišljati da je žena na ekranu, zapravo, ona… Moja majka.
– Zaustavi se… Smiluj se svojoj duši…
– Ubrzo mi ni to nije bilo dovoljno – prekinuo ga je tiho, ali grozničavo.
– Što si učinio?
– Želio sam gledati njen stvarni lik…
– Kako misliš?
– Iz obiteljskog albuma uzeo sam fotografiju majke… Ukrao sam je.
– I… Što si učinio?
– Sagriješio sam, oče. Izdrkao sam na tu fotografiju. Izdrkao sam na svoju majku… – uživao je u zvuku vlastitih riječi i prljavštini koju je upravo izbacio u posvećeni zrak crkve. Ruka u džepu prvi put se lagano pomaknula, povlačeći tkaninu hlača prema gore.
– Gospodine Isuse… Zar nemaš nimalo poštovanja prema utrobi koja te nosila?
– Oče… – šapnuo je objesno. – Je li vam već netko ispovjedio incest?
Hladni zrak prostrujao je kroz pukotine crkvenih vrata, donoseći miris vlažne zemlje izvana.
– Što… Što to pitaš, nesretniče? Ovdje se ispovijedaju tvoji grijesi, ne tuđi. Pred Bogom stojiš sam – malo se pribrao svećenik.
– Samo me zanima – nastavi mladić, polako, prateći rukom u džepu ritam svog glasa. – Jesam li sâm u ovome? Ili iza ovih zidova ima još sinova koji žude za zabranjenim? Sjede li na istom ovom mjestu nedjeljom, prije nego što odu kući na obiteljski ručak?
– Grijeh se hrani tvojim riječima. Što više govoriš, to te jače steže – jeknuo je svećenik, a ruka mu je panično i naslijepo počela tražiti ispuštenu krunicu po podu kabine. – Ne pleti mreže od mojih sakramenata! Tvoj um je zatrovan opsjenom…
– Nije opsjena – mladićev glas se spustio u još tiši, monotoniji ritam.
Miris voska izvana ponovno je prodro unutra, slatkast i mučan. – To je stvarnost. Po tri-četiri puta dnevno drkao sam na nju, oče. Svaki dan, iznova i iznova… Svršavao sam po njenim fotografijama…
– Tvoja misao postala je tvoja tamnica.
– Priznajem, grešno sam je zamišljala… Kraj sudopera, naguženu… Znojnu, s kosom u punđi… S cigaretom koja visi s njenih usana.
– To je glas tijela koje je zaboravilo na stid.
– Stid je bio nemoćan, oče. Postao sam opsjednut. Više me nije privlačila nijedna druga žena, samo ona… Zamišljao sam kako klečim iza nje s nadignutim kurcem u ruci i njušim je, kao kučku, odzada…

– Zamišljao sam kako njušim i ližem dlakavu brazdu između njenih zrelih guzova… Bezbroj puta sam svršio na tu fantaziju…
– Ispovijed traži kajanje, a ne ponovno proživljavanje grijeha. Zaustavi se na vrijeme, sine.
– Oče, ne mogu vam opisati s koliko kurvanjske zavodljivosti ona puši cigaretu… Izgleda poput boginje dok, popravljajući punđu, cigaretu pridržava usnama. Mogao bih, samo na taj prizor, drkati do kraja života…
Osjetio je vlažnu mrlju u gaćama i čvrsto ih stisnuo…
– Glas ti je vreo… Ti uživaš dok mi to govoriš. To je svetogrđe.
– Kad bi pritisak u kući postao pretežak, bježao sam van. Odlazio bih u onu staru napuštenu bolnicu… Naslonjen uz zid pustog vjetrovitog hodnika, gledao sam njenu fotografiju, gledao sam lice svoje majke i drkao… Zamišljao kako je dovodim tu, kako je, uplakanu i naježenu od hladnoće guzim na tom jezivom mjestu.
– Guše me tvoje mračne riječi – procijedi svećenik.
– Morate čuti sve, oče. Sjećam se dana kada je čistila balkon… Ušla je zapahana. Znojna. Sjela je. Malo je zadigla suknju. Sandala s drvenom potpeticom ostala je visjeti, okačena o njene prste. Njihala se. Rekla je da se treba istuširati i podigla ruke da popravi punđu… O oče, ukazala su se njena neobrijana znojna pazuha. Poželio sam da ih ljubim.

– Pretvorio si obiteljski dom u polje svoje opsesije – opominjuće je rekao svećenik, čiji je glas sad bio sasvim blizu rešetke.
– Kada je izašla iz kupaonice, ušao sam unutra. U zraku je još bilo pare, tragovi njenih mokrih stopala bili su posvuda po pločicama… Uzeo sam iz košare odložene, prljave gaćice. Bile su tople. Mirisale su na njeno zrelo tijelo i mokraću. Liznuo sam žućkasto mjesto po kojem se trljala njena pička. Zagrizao sam ih i počeo drkati. Zagrizao sam ih da prigušim svoju strast.
– Moja ruka… Ruka mi se trese na krunici. Što to radiš od ovog sakramenta?
– Jednog jutra, u kuhinji – pokreti u džepu postajali su šuštavi, ritmični – bila je u suknji i tankoj majici s bretelama. Nije nosila grudnjak. Stavljajući doručak, naginjala se oko mene… Nehotično, sisom je dodirnula moje lice. Oh kakvu sisu ima, oče… Malenu, kruškastu, taman da u šaku stane.
– Nuditatem matris tuae non discooperies! Ne otkrivaj golotinju majke svoje! To je zakon, nesretniče! – uzviknu svećenik.
– Jedva sam se suzdržao da je ne ujedem, da joj ne izujedam naprčene sisice.
– Dosta! – prekinuo ga je oštar krik. Čulo se grozničavo, ubrzano zveketanje drvenih zrna krunice koja su udarala o pregradu u tišini prazne crkve.
– Drkao sam na njene, tek izuvene, sandale s potpeticama. Bile bi još tople od njenih stopala. Danima sam, ispod hlača, nosao njezine prljave gaćice…
– Ti gubiš razum, nesretniče, moli za milost.
– Istina, povremeno sam, noću, ležeći u mraku sobe, osjećao tešku krivicu u prsima. Razmišljao bih o svom preminulom ocu, o njegovom poštenju. Odlučio bih da ću prestati. Da ću sutra biti običan, normalan sin.
S druge strane rešetke začuo se dugačak uzdah olakšanja. Svećenik se prividno umirio, a glas mu je postao mekši:
– To je glas tvoje savjesti, sinko. To je milost koja te zove natrag s ruba ponora. Prihvati taj osjećaj, prigrli tu krivnju kao lijek za svoju ranjenu dušu.
– Ali, ta odluka bi trajala samo do jutra. Bilo je dovoljno da prođem pored poluzatvorenih vrata kuhinje i ugledam je dok stoji pred sudoperom – u mladićevom glasu se osjećalo kako ga sve više pale vlastite riječi.
Šuštanje tkanine u mraku postalo je glasnije…
– U mojim grešnim mislima, sudoper je postao oltar… A majka, zločesta boginja… – tiho je rastvorio rajsferšlus i nadignuti kurac izbacio u mrak ispovjedaonice.
– Vade retro, Satana! Ne govori to u ovoj kući!
– Sjećate se kad je umro moj otac? Sjećate se sprovoda na koji je došla ogromna masa ljudi? Nedugo nakon toga išli smo skupa na groblje. Da zapalimo svijeću na njegovom grobu. Bila je sva u crnini. Crni kaput, crna suknja i dugi crni šal omotan oko vrata. Vjetar je zviždao raznoseći dim svijeće preko očeva spomenika, a ja sam je gledao. Ta crnina… Taj crni šal na njenom licu… Učinio ju je tako dalekom, grešnom i nedostižnom. Dok smo stajali nad očevim grobom, u meni je buknulo nastrano uzbuđenje…
– Umukni! Ispovijed traži kajanje, a ne ponovno proživljavanje te gadosti! – zajecao je svećenik.

Iz dubine crkve dopro je zvuk propuha koji je zalupio jedna od bočnih vrata…
– Dok je ona plakala za njim – zastao je kako bi zabalavljeni glavić otrao o pregradu ispovjedaonice – ja sam tamo, ispod kaputa, mazio svoj kurac. Zamišljao sam kako je hvatam, kako je žicam ondje, na hladnoj zemlji, preko očeve grobnice… Oh oče, bezbroj puta sam izdrkao na rođenu majku…
Kratki uzdasi i natezanje prepucija sada su bili potpuno očiti. Tišina u crkvi postala je zlokobna. S užasom koji ga je paralizirao, svećenik je shvatio da se s druge strane rešetke događa ono u što je, kako je ispovijed odmicala, bio sve sigurniji.
– Ti ne tražiš odrješenje, nesretniče. Ti me prisiljavaš da gledam tvoju gadost.
– Zakon ga zove svetogrđem, oče, incest… – šapnuo je, a glas mu je bio vreo, sveden na jedva čujan dah. – Ali meni je njezino tijelo jedina svetinja. Zar Bog ne želi da obožavam ono što je stvorio?
– Zato što od svetinje praviš sliku bluda! – svećenikov šapat slomio se pod naletom panike, a drvo pregrade ponovno je zaškripalo pod težinom njegova tijela. – Tvoj um izvrće riječi spasenja u vlastito prokletstvo. Ti već goriš u toj bolesnoj mašti. Moli dok još imaš glasa!
– Moje zadnje priznanje, oče…
– Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome… Ponavljaj za mnom, moli da ti očisti srce! – zavapi glas s druge strane.
– U noćnim satima iskradao bih se iz svoje sobe – nastavi mladić šapatom kojeg su prekidali sve brži udisaji. – Ledenim hodnikom prišao bih odškrinutim vratima spavaće sobe i ušao unutra poput sjenke. Stao bih kraj bračnog kreveta, tik iznad nje. Obično bi spavala na boku, s glavom blago okrenutom prema prozoru kroz koji je dopirala svjetlost mjesečine…
Napravio je dugu stanku. U kabini se čulo samo panično disanje svećenika i vreli uzdasi mladića. Ruka mu je sada radila brzo, ritmično, stvarajući jasan, vlažan zvuk u mraku ispovjedaonice.
– Počeo bih drkati polako, sasvim tiho, držeći oči prikovane za njeno usnulo lice. Gledao bih njene zatvorene kapke, sitne bore oko dražesnih, već pomalo uvelih usana, ravnomjerno podizanje njezinih spljoštenih sisa… Nagnuo bih se toliko nisko da sam mogao osjetiti toplinu njenog daha na svojoj ruci…
– Od vrata paklenih, istrgni, Gospodine, dušu njegovu… Gospodine, smiluj se, ne dopusti da potone – mucao je svećenik. Krunica koja mu je ispala iz ruku, tupo je udarila o pod.
– Isprva bih, u zadnjem momentu, oborio ruku i svršio dolje, po tepihu ispod kreveta.
– Umukni! Čujem tvoje disanje i pokrete. Ne prljaj više ovaj sakrament!
– Kasnije… Mlazevi vrelog sjemena štrcali bi naprijed u polumraku, padajući u lukovima tik do njene glave, po jastuku.
– Čisto srce stvori u meni, Bože… Zaustavi se!
– Radim to i sada, oče… Radim to ovdje, pred vama…
Muk u ispovjedaonici prekidali su prigušeni krikovi koji su se otimali iz mladićevih usta. Oštri miris sjemena prožeo je usku prostoriju. S druge strane rešetke, začule su se riječi izgovorene brzim, potpuno prestravljenim šapatom:
– Libera me, Domine… Libera nos… Oslobodi me, Gospodine… Oslobodi nas…

Drveni zasun kliznuo je natrag. Vrata s desne strane grubo su se otvorila, propuštajući nagli mlaz svjetlosti i hladnog crkvenog zraka. Panični svećenikovi koraci, popraćeni teškim disanjem, odjekivali su niz kameni brod prazne crkve.
Mladić je ostao sjediti u mraku.





