Ona ga je jahala preda mnom
Registrovani korisnici ne vide reklame
Na odmoru je sve imalo poseban miris. Noći su bile duže, zrak težak od soli i lavande, a u meni je tinjala želja koju sam dugo skrivao. Ona… Te večeri, u hotelskom baru, rekao sam joj tiho, gotovo šapatom:
– Želim da te gledam s nekim drugim. Želim da se u našem krevetu predaš, a ja da gorim dok ne izdržim.
Ona me gledala polako, gutajući moje riječi kao vino. Osmijeh joj se pojavio, neodređen, i rekla je samo:
– Sjeti se toga večeras.
Bar je bio polumrak od jantara, led u čašama je pucketao kao da broji naše misli. Stajali smo za šankom kad se on pojavio, sa smirenim osmijehom i korakom koji ne žuri.
– Slobodno? – upitao je, pa sjeo tik do nje. Pričali su o gradu, o plažama, o vjetru koji popodne nosi miris ružmarina. Nagnuo se dok joj nešto šapće; vrhovi prstiju dotakli su joj lakat, tek toliko da se na koži pojavi sitan val.
Vidio sam kako se ona ne povlači. Njena ruka je ostala na šanku, ali su joj se prsti jedva primjetno otvorili – kao poziv.
– Ti si joj muž? – pitao je, bez stiska, bez mjere.
– Jesam – rekao sam.
– Sretnik – nasmiješio se. Ona mu je tada položila dlan na podlakticu, lagano, mirno. Pogledala je mene:
– Sve je u redu.
Glazba je puštala stari soul, a konobar je podmetnuo svježe podmetače. Ispod stola, njezino koljeno dotaklo je njegovo. On ga nije maknuo. Kretnja je bila mala, ali čista. Vidio sam kako joj se disanje smiruje, pa produbljuje.
U jednom trenu on je ruku spustio niže po njenoj haljini – ne ulazeći, samo prateći tkaninu – i zaustavio se na rubu. U istom trenutku pogledala je mene, onim pogledom koji kaže: „Ostani“. Tada sam shvatio da mi je tijelo tvrdo kao da nosi oklop, a koža tanka kao papir.
Svaki njihov dodir prolazio je kroz mene kao struja
– Idemo? – rekla je ona kasnije, lakim glasom koji ne traži dopuštenje. Hodala je između nas prema liftu, prsti su joj kliznuli niz njegov rukav, potom se zakačili za moju šaku, kratko, kao pečat.
U liftu nitko nije govorio; samo se moglo čuti naše disanje i tihi rad mehanizma. Na hodniku je korakom preuzela vodstvo, okrenula ključ i uvela nas u sobu.
Zavjese su se zatvorile, lampa je spustila svjetlo na razinu daha. Prišla mi je s osmijehom koji zna pravila prije nego što su izgovorena. Šalom mi je vezala zapešća za naslone fotelje, prstima provukla čvorove kao da veže mašnu.
– Ti samo gledaš – šapnula je, usne tik uz uho. – I ne smiješ se dirati dok ti ne kažem.
– Obećavam – jedva sam izgovorio. – Okrenula se njemu:
– Sporije. Nek sve čuje.
Haljina joj je skliznula kao voda. On joj je dlanovima prešao niz vrat i ključne kosti, zaustavio se na struku, osluškujući kako joj se tijelo otvara. Uzdisala je duboko i polako, kao da se uravnava s glazbom koja više nije svirala.
Sjela je na rub kreveta, povukla ga bliže, a meni, preko ramena rekla:
– Gledaj.
Prvi pokreti bili su probni – ona vodi, on hvata ritam. Kad ga je našao, promijenila je položaj, okrenula se polu-bočno, kao val koji skreće. On je pratio dlanovima njena leđa, zatim se povukao, pustio je da sama diktira.
– Tako – šaptala je – još sporije. Kad je željela brže, nije tražila riječima; samo je udahnula oštrije i tijelo joj je uzelo tempo. – Sviđa ti se? – pitala ga je.
– Da. – Onda se ona okrenula meni:
– A tebi?
– Gledam – rekao sam, a glas mi je već bio dublji nego inače.
– Ne diraj se – podsjetila je, blago, ali bez pregovora.
Promjena poza bila je prirodna kao smjena plime. Najprije ga je položila na leđa – sjela je na njega, uspravna, kosa joj se prosula preko ramena; onda se spustila nisko, ruke joj klizile po njegovim rebrima, a soba se ispunila novim, prigušenim zvukovima.
Kad se vratila iz tog mraka, usne su joj bile sjajne, dah topao. Pogledala me je preko ramena, oči joj su gorjele:
– Još uvijek ne – rekla je. Ruke su mi zatreperile protiv šala; čvorovi su zapjevali tihi, bezazleni bol.
On ju je okrenuo s pažnjom i pustio da se rastegne preko plahti. Njene noge su ga uhvatile, povukle i zaustavile tamo gdje je željela. Krevet je zaškripao duboko, ritam se pojačao; njezin glas je postao kratak, isprekidan:
– Da… tako… ne staj. U jednom trenu ga je odgurnula dlanovima, prešla preko njega poput vala i sama preuzela kormilo. Njena leđa su se savijala, vrat je bio napet, a svaki uzdah kao da je ispisivao riječ po riječ po zraku. – Gledaj me – rekla je meni, dok je koljenima crtala lukove po plahti. – Samo gledaj.
– Gledam – promuklo sam odgovorio.
– Diši sa mnom.
Pokušao sam uskladiti dah s njenim; svaki put kad bi se podigla, ja bih udahnuo, kad bi se spustila, izdahnuo. Ubrzo više nisam znao gdje sam ja, a gdje njih dvoje.
Kad je zaustavila ritam, spustila se niže uz njega, svijet se suzio na zvukove koji ne traže tumača – tihi pritisak, kratak izdah, njeno zadovoljno „mmm“ koje udara ravno u prsa.
On je šaptao nesuvisle riječi, a ona mu je dlanom mirila ramena, kao da ga drži na ivici i u sigurnosti istovremeno. Zatim ga je ponovno povukla, promijenila kut, tražila onaj savršeni dodir koji lomi i gradi.
Valovi su stizali brže, krv u ušima pravila je vlastitu glazbu. Poželjela je tempo koji više ne pita; on je dao. Njene ruke su stisnule plahtu, glava zabacila, a soba je dobila onaj zvuk koji se ne zaboravlja.
Prvi vrhunac je stigao kao lom svjetlosti – tijelo joj se zgrčilo, dah joj je zadrhtao, a iz grla joj se oteo glas kao pucanje konopa.
Ona se nije tu zaustavila…
Nakon kratkog mira, vratila se na vrh i potražila novi val. Drugi je bio mekši, dublji, onaj u kojem se oči napune suzama od previše svega. On je, znojav i tih, pritisnuo čelo na njeno rame i ostao tako dok se nisu smirili.
Zatim tišina. On se povukao kao sjena: bez riječi, s kratkim, gotovo zahvalnim pogledom u mom smjeru. Vrata su kliknula i valovi su se složili natrag u more.
Ona je već bila na koljenima ispred mene, zadihana, koža joj je sjajila. Poljubila mi je zglob, razvezala čvorove polako, kao da skida vrijeme s ruku. Kad su mi dlanovi bili slobodni, položila ih je na svoje obraze.
– Dobro si izdržao – šapnula je, pa se uspravila i povela me na krevet koji je još nosio toplinu. – Sad je tvoje.
Legla je ispod mene, obavila me nogama, tijelo joj podatno i vruće, još natopljeno onim kroz što je prošla.
– Osjeti što je ostalo od noći – rekla je ona, a prstima mi pročešljala vrat. Kad sam ušao u njenu toplinu, osjetio sam kako mi se krv smiruje i ubrzava u istom mahu. Vratio sam joj ritam koji je prethodno stvorila s njim, a ona ga je preuzela kao da nastavlja melodiju tamo gdje je stala.
– Gledao si – šapnula je ona između daha – a sad si ovdje.
Mijenjala je tempo, tražila dublje, pa pliće; dizala se prema meni, pa me povlačila niže; diktirala je pokretima bacajući me između kontrole i predaje. Uzdasi su joj opet postajali gusti, glas sve topliji.
Osjetio sam kako me ona vodi do ivice, pa me zadržava, kao da želi da zapamtim svaki milimetar puta.
– Još… samo malo… sad – izgovorila je na samom rubu.
Kada je došlo – došlo je za oboje. Ona se napela i slomila, kao luk koji puca od napetosti; ja sam je slijedio, bez ijedne rezerve, kroz val koji briše misli i ostavlja samo tijelo i svjetlo.
Čuo sam vlastiti glas, dubok i stran, i osjetio kako se sve u meni rasipa, pa vraća na svoje mjesto, tiše i punije.
Kad je sve stalo, sklupčala se uz mene, vruća, mirna, još mirišući na noć koja je bila i njegova i moja. Šapnula je tiho, dok su joj usne dodirivale moje uho:
– Sad znaš. Sve je tvoje, čak i kad dijelim.
I tada sam razumio da granica više ne postoji.
Stefano Fuoco
Registrovani korisnici ne vide reklame
Kako moze da bude tvoja kada se ona daje svima,koja glupi zaključak i naivan da ponizeni to na glup nacin muskarca..Ovoje jedna od groznih Prica i opet muskarac dopusta da ga ponizavaju ko da je samo neki pedercina koji voli da gleda kurac dok mu jebe zenu..ha ha
Šta je tu loše volim i ja to jebu i moju ja gledam