Dodiri, njih dvojice, u magli, I deo
Registrovani korisnici ne vide reklame
Teretana je, te kasne večeri, bila skoro prazna kad sam ušla. Kasno veče, neonke su zujale monotono, a iz zvučnika se čulo nešto elektronsko, previše glasno za sat u koji je grad već spavao. Na šanku su se gasila svjetla, par ljudi se presvlačilo, i znala sam da ću za desetak minuta ostati sama – osim njih dvojice. Marko i Ivan.
Uvijek zajedno, uvijek glasni, uvijek s osmijehom koji mi je govorio da znaju da su zgodni. Na spravama se izmjenjuju bez riječi, rame uz rame, i nikad ne propuštaju da mi pogled sklizne niz noge kad prođem pored njih.
Navikla sam. Ili sam barem uvjeravala sebe da jesam. Ali večeras… nešto je bilo drugačije.
Spustila sam torbu, obula patike i krenula prema čučnjevima. Ogledala duž zida hvatala su svaki pokret, i znala sam da me gledaju. Nije mi trebalo da se okrenem – osjećala sam kako im oči prate moju zadnjicu dok spuštam kukove, kako šapću nešto jedno drugom, pa se nasmiju.
Pogledi u ogledalu
Uhvatile su me njihove oči u ogledalu. Marko je spuštao bučicu, Ivan mu nešto šapnuo, a onda su obojica zadržali pogled. Kratko, ali dovoljno da mi krv udari u lice. Okrenula sam glavu, ali osjećala sam kako mi se obrazi griju.
– Spusti niže, baš tako… – čula sam glas, dovoljno tih da bude samo za njih dvojicu, ali dovoljno jasan da dođe do mene. – Pogledaj kako joj se zateže guza… – drugi je dodao. Pravila sam se da ih ne čujem. Ipak, srce mi je tuklo brže.
Disala sam plitko, spuštala se u ritmu, ali moj fokus više nije bio na mišićima. Bio je na njima, na njihovim očima koje su mi klizile niz tijelo, na mislima koje su mi šaptale da se ne skrivam, da im pokažem još.
U ogledalu sam ih ponovo pogledala. I ovog puta se nisam povukla.
Leg press i približavanje
Prešla sam na leg press, već znojna, tkanina helanki zalijepljena za butine. Podesila sam težinu, sjela i namjestila stopala, pokušavajući da ignorišem činjenicu da su i dalje u mom vidnom polju. Ali naravno, nisu izdržali.
Dok sam gurala prvi set, Marko se izdvojio, prišao i stao pored sprave. Njegova ramena bila su široka, majica mu natopljena znojem, i samo njegovo prisustvo učinilo je da mi se puls ubrza.
– Jesi sigurna da ti je to težina okej? – upitao je, ton mu je bio prijateljski, ali pogled sve osim toga.
– Mogu izgurati – odgovorila sam kratko, pokušavajući da zvučim smireno. Naslonio se rukama na metalni okvir sprave, tik iznad mojih koljena.
– Samo polako… nemoj da se povrijediš.
Dok sam spuštala težinu, pogledala sam ga kroz trepavice. Bio je preblizu, mirisao je na znoj i dezodorans, a oči mu nisu silazile s mojih bedara. Ivan je ostao za bučicama, ali sam u ogledalu vidjela da nas gleda. U osmijehu mu je bilo nešto podrugljivo, kao da zna da Marko pravi prvi korak za obojicu.
Spustila sam težinu, izgurala zadnji ponavljaj, a Marko je tiho rekao:
– Dobro ti ide… ali svejedno, trebao bih ti statirati, čisto sigurnosti radi.
Klimnula sam, iako sam znala da nemam stvarne potrebe. On je ostao pored, pratio me, ruke mu spremne da se spuste na koljena ako zatreba. Nije bilo dodira, ali tenzija je bila jača nego da jeste.
Kad sam završila, ustala sam i obrisala znoj s čela, a on se povukao uz osmijeh:
– Rekao sam ti, bolje je u paru.
– Navikla sam sama – rekla sam, ali u stomaku sam znala da to nije cijela istina.
Vratila sam se na svoj kutak, nastavila s vježbama, ali svaki pokret sada je bio svjesniji, svaki čučanj dublji, svaka rotacija kukova sporija. Znala sam da me gledaju, da komentarišu, da svaka moja kretnja ulazi u njihove razgovore. A još više sam znala – da mi to prija.
Svlačionica – glasovi u hodniku
Trening sam završila brže nego inače. Tijelo mi je bilo vruće, mokro od znoja, a glava još vrelija od pogleda njih dvojice. Uzela sam peškir i torbu i skrenula u svlačionicu.
Prostorija je bila prazna, samo hladna pločica i miris deterdženta. Skinula sam top, ostala u sportskom grudnjaku, i pustila kosu iz punđe. Dok sam otkopčavala helanke, mislila sam da ću napokon uhvatiti mir. Ali onda sam čula korake.
Vrata teretane su se zatvorila, a njihov smijeh odjeknuo hodnikom. Prepoznala sam obojicu, bez greške. Glasovi su bili prigušeni, ali hodnik je nosio svaki zvuk ravno do mene.
– Jesi vidio kako joj helanke prijanjaju uz guzu? – Ivan, promuklo, kao da još ne vjeruje.
– Jebeno ludilo – Marko je dodao. – Da je pritisnem uz zid tamo kod tuša, raspala bi se za minut. – Smijali su se tihim, grlenim smijehom, a ja sam ukočeno stajala kraj ormarića, srce mi je tuklo do grla.
– A ono kad je radila čučnjeve… kunem se, mogao sam sve da je uzmem samo gledajući.
– Jesi li vidio kako je spustila pogled kad sam joj prišao? Kao da hoće da kaže „uzmi me”, samo da ne smije prva. – Pregrizla sam usnu.
Ruke su mi drhtale dok sam slagala stvari u ormarić, ali nisam mogla prestati da slušam. Njihovi glasovi bili su grubi, puni požude, a svaka riječ njih dvojice udarala me ravno u stomak.
Umjesto da osjetim strah, osjećala sam kako mi se tijelo zagrijava, kao da me sami zvukovi njihovih fantazija razodijevaju. Povukla sam dlan niz stomak i shvatila da se smiješak širi na mojim usnama.
Tuševi – para i ulazak njih dvojice
Skinula sam sve sa sebe i ušla u prostoriju s tuševima. Pločice su bile hladne pod stopalima, a para se već dizala čim sam otvorila slavinu. Voda je pala po meni u bujici, klizila mi niz ramena, grudi, stomak.
Zatvorila sam oči i pustila glavu unazad. Zvuk tuša prekrivao je sve ostalo, ili sam barem htjela da mislim da prekriva. Ali kroz taj šum, kroz paru i jeku prostorije, još sam čula ono što su šaputali u hodniku. Njihove riječi su se vraćale, ponavljale mi se u glavi: „Pritisnuo bih je uza zid… raspala bi se za minut…”
Dlanovima sam prelazila preko bedara, niz bokove, kao da pokušavam saprati i znoj i misli. Ali toplina u stomaku nije se ispirala. Naprotiv – rasla je. Otvorila sam oči i pogledala oko sebe. Prazno. Vrata su bila zatvorena, ali nisam bila sigurna koliko dugo ću ostati sama.
Srce mi je lupalo kao da trčim. Dio mene je htio da se obučem i pobjegnem, a drugi… drugi je želio da vrata škripnu, da začujem korake njih dvojice kako ulaze.
Naslonila sam dlan na hladnu pločicu, a drugi pustila da klizi preko stomaka. Voda je padala sve jače, miris sapuna se širio, a ja sam disala sve pliće. I taman kad sam pomislila da je u glavi preglasno, začula sam – škripu vrata.
Voda je šuštala niz moje tijelo, toliko glasno da sam se pitala umišljam li škripu vrata. Ali onda sam osjetila – ne zvuk, nego promjenu u prostoru. Kao da se zrak zgusnuo, kao da para odjednom nosi dvoje novih tijela.
Nisam se odmah okrenula. Srce mi je lupalo, bradavice se ukrutile iako ih je tuš već dražio dovoljno. Osjetila sam pogled, onaj težak, nepomičan, kao da mi klizi preko svake kapi što se slijevala niz kožu.
Udahnula sam duboko i polako se okrenula. Para je još visila u zraku, ali njih dvojica stajali su jasno, bez skrivanja. Goli. Leđa im vlažna od kapljica, ramena široka, prsa zategnuta od treninga.
Oči su mi skliznule niže, i ostala sam bez daha. Marko – deblji, težak, poludignut, oko sedamnaest centimetara, mesnat i već se napinjao prema gore. Ivan – viši, tanji, ali duži, dvadeset, elegantno izdužen, glavić već vreo i crven.
Nisu rekli ništa. Samo su stajali, gledali me dok mi je voda klizila niz stomak i unutrašnju stranu bedara. Njihovi pogledi bili su tvrđi od tijela koje su nosili ispred sebe. A ja sam shvatila – nema povratka.
Predaja
Brzo sam okrenula glavu, kao da će to biti dovoljno da ih izbrišem. Kao da će im biti neugodno pa će se okrenuti i izaći. Voda je prala moje lice, zatvarala mi pogled, ali osjećala sam – nisu otišli.
Umjesto toga, kroz šum tuša čulo se nešto drugo. Šuštanje stopala po pločicama. Kratak udarac metala o metal – klik brave. Zrak mi je zastao u plućima.
Ponovo sam se okrenula, ovaj put polako, nesigurno, i prizor me zaledio. Nisu stajali mirno više. Njihove ruke bile su na kurčevima, potezi spori ali sigurni, sjaj mokre kože pod parom.
Marko je šakom stezao svoj deblji, prsti jedva obuhvatali obim. Ivan je klizio po svom dužem, glavić mu bio crven i vlažan. Obojica su gledali pravo u mene.
– Znaš koliko puta smo zamišljali ovo, ha? – Ivan je prvi progovorio, glas promukao.
– I sad napokon gledaš – dodao je Marko, lagano ubrzavajući pokrete. – Ne pravi se da ti se ne sviđa. – Nisam odgovorila. Nisam mogla. Grlo mi je bilo suho iako sam bila pod tušem.
Uzdasi njih dvojice, tiho meskoljenje, ritam šaka po mokroj koži – stapali su se sa zvukom vode. Osjećala sam da mi noge klecaju, iako sam pokušavala da stojim uspravno.
– Pogledaj nas, – rekao je Marko, oči mu suzile. – Samo reci riječ i… znaš. – Ivan se nasmijao kratko, zadihano.
– A možda i ne moraš ništa reći. Tvoje tijelo već sve govori.
Voda se i dalje slijevala niz mene, ali ono što sam osjećala više nije bilo samo toplina tuša.
Između njih dvojice
Srce mi je udaralo u grlu dok su njihove ruke klizile po sopstvenim kurčevima, ali nisam mogla da se okrenem ponovo. Gledala sam ih, bez daha, i čekala… a onda je Marko napravio prvi korak.
Voda se razlila niz njegovo rame dok je zakoračio u kabinu, vruć miris muškog znoja pomiješan sa parom od tuša ispunio mi je pluća. Podigao je ruku i uhvatio me za bradu, čvrsto, prisiljavajući me da ga pogledam pravo u oči.
– Rekao sam ti, ne možeš bježati – šapnuo je, a njegovo disanje bilo je jednako ubrzano kao moje.
Ivan se pojavio odmah iza njega. Njegove ruke bile su na mom struku, klizile su mokro niz bokove, pa preko guze. Privukao me bliže sebi, tijelo mu je bilo tvrdo, napeto, kurac mu je pritiskao moja leđa.
Stajala sam zarobljena između njih dvojice, voda je klizila preko naših tijela, ali njihovi dodiri bili su vreliji od svakog mlaza.
Markov palac prešao je preko mojih usana, pa gurnuo unutra, dok me drugom rukom držao za vrat. Ivan je širio moja bedra, povlačio me unazad dok mi je šaputao na uho:
– Znaš da si ovo htjela… cijelo vrijeme.
Kroz paru sam uhvatila odraz njih dvojice u mokroj pločici – mene između njih dvojice, raširena, mala, a oni golemi, pohlepni. Nije bilo povratka.
Stefano
Nastavak: Dodiri, njih dvojice, u magli, II deo
Registrovani korisnici ne vide reklame
