Incest među blizancima
Registrovani korisnici ne vide reklame
Luna je jecala u naručju tamnokosog mladića. Bio je to Lovino, njen davno izgubljeni brat blizanac. Dok ga je grlila, u sjećanje su joj dolazile igre koje su igrali dok su bili djeca, staze kojima su išli, planinski izvor sa kog su svakoga jutra pili svježu vodu. Bila su to divna vremena, ali nažalost nisu potrajala dugo.
Naime, njihova porodica je bila jako siromašna i roditelji nisu imali drugog izbora nego da se odreknu jednog djeteta zarad drugog, kako bi prehranili barem jedno. U to vrijeme harala je velika glad u južnoj Italiji, i na selima nije bilo dovoljno hrane. Tata i mama su odlučili da zadrže djevojčicu, a dječaka su dali na usvajanje. Ali dječak je porastao i postao mladi muškarac, i eto, nakon više od deceniju, blizanci su konačno bili zajedno.
„Porasla si”, primijeti Lovino. Oči su mu šarale po sestrinom tijelu; po njenim širokim kukovima, zanosnim bedrima, grudima koje su izvirivale iz tijesnog prslučeta. A tek njena predivna kosa, duga i valovita, rasula se po ramenima. Ne, to više nije bila ona mala djevojčica koje se Lovino sjećao; sada je to bila jedna odrasla djevojka, zapravo mlada žena. Toliko se promijenila i porasla, da je ne bi mogao prepoznati. Pa ipak, njene ljupke oči boje meda ostale su iste.
Lovino osjeti kako mu srce ubrzano kuca, a prsti sami od sebe poletješe ka sestrinim obrazima, zatim se jagodice spustiše niz vrat, pa sve niže… Luna, koja je dotad gledala brata s nježnošću u očima, sad najednom kao da se lecnu. Nisu joj prijali njegovi dodiri. „Lovino”, tiho ga oslovi, ali on ne htjede da je sluša. Umjesto toga, ruke je već položio na njen grudni koš i teško disao, opipavajući sestrine grudi. Ona se prestravi i odgurnu ga od sebe. „Brate moj slatki, ne valja ti rabota. Prestani, molim te”. Ali, Lovino je stegnuo Lunu uza se. Vidjelo se da nema namjeru da je pusti.
Utom se začu pseći lavež i kukurikanje pijetla. Mladić se trgnu i odmače se od sestre, kao oparen. „Izvini, ne znam šta mi bi. Nedostajala si mi. Ne znam šta se dešava sa mnom. Oprosti mi, Luna”, i rekavši to, on zagnjuri lice u šake i pade na koljena pred njom. Luna je preneraženo zurila u svog brata blizanca, koji je preklinjao za oprost. „U redu je, Lovino”, reče mu nekako dubokim, slomljenim glasom.
Bili su tu samo njih dvoje, sami u tom nestvarnom predjelu. Čuo se cvrkut ptica i kreketanje žaba u obližnjoj močvari. „Sve je u redu”, ponovi Luna, i bi joj lakše kad je znala da ponovo drži situaciju pod kontrolom. Pružila je ruke kako bi mu pomogla da ustane. Čim je ustao, mladić je pogledao sestru nekako poprijeko, a potom se okrenuo brzo kao lisica i nestao u šipražju. „Lovino, čekaj, kud ideš?!”, vrisnula je Luna i potrčala za njim. Već je bio zamakao u gustom šipražju i samo se čuo poj zrikavaca i cvrčaka u sumrak.
Dugo je tragala za njim, ali uzalud, usput roneći suze. Već je pao mrak, a od Lovina ni traga ni glasa. Ponovo je utekao, ko zna gdje. Skrhana, Luna se vratila kući gdje su je čekali roditelji. Pored kamina je sjedila njezina baba i plela čarape. Luna je potražila utjehu kod starice, ridajući i pitajući je zašto se sve tako moralo desiti. Baka joj nije odgovorila, ali ju je pomilovala po kosi. „Vrijeme je za spavanje”, rekla je i kao da joj je tom jednom rečenicom stavila do znanja da se konačno može odmoriti.
Luna je otišla u svoju sobu i zaspala mrtvim snom. Lovino je bježao od samog sebe, pokušavao je pobjeći od osjećanja koja su se u njemu probudila pošto je nakon toliko godina ugledao svoju sestru bliznakinju. Tjerao je sebe da ostane jak, ali suze su navirale i maglile mu vid. Trčao je kroz plodna polja, njive i oranice, po livadama i pašnjacima. Noge su već počele da otkazuju poslušnost i on se toliko umorio, da je morao da stane. U blizini se uzdizala skromna seoska crkva, i mladić je odlučio da u njoj potraži utočište. Dugo je klečao ispred oltara i preklinjao boga da se smiluje nad njegovim patnjama. „Oprosti mi na grešnim mislima, Gospode”, molio je sa sklopljenim šakama, potpuno se predajući molitvi. Samo ga je Svevišnji mogao izbaviti iz te napasti. Osjetio je svu težinu i breme grijeha koji je nosio na duši, kao da ga pritišće nešto u grudima.
Shvatio je da je zaljubljen u svoju sestru bliznakinju
Nakon što je neko vrijeme proveo u dubokoj molitvi, Lovino je podigao glavu i poljubio raspeće, konačno našavši mir u duši. Međutim, nakon nekog vremena, žudnja se ponovo vratila. Mladić se više nije mogao opirati surovoj istini. Naime, znao da je zaljubljen u svoju sestru bliznakinju, i koliko god se trudio da potisne te emocije, one su se vraćale još jače nego prije; zapravo, razbuktale su se kao oganj. Zamišljao je Lunu u spavaćici, kako mu šapuće male slatke tajne.
Njene nadošle dojke, kao dvije omanje dinje, njihale su se ispred njegovih očiju. Toliko je žudio da dotakne njeno tijelo, ali to bi bilo nastrano i bolesno. Nije imao drugog izbora nego da ćuti i pati u tišini.
Postao je mrzovoljan i potišten. Noćima bi, dok bi ostali spavali dubokim snom, proživljavao pravu dramu. Trebalo mu je toplo žensko tijelo da ga želja mine; nije mogao da zadovolji svoju potrebu samo uz pomoć svojih ruku. Često je skriven u tami sobe milovao svoj nabrekli ud, maštajući o sestri. Čvrsto je stezao svoj nakvasali glavić i ispuštao tihe, grlene uzdahe.
Nedugo potom, nakon samo nekoliko poteza, Lovino bi ukaljao postelju i sav malaksao, opružio se na krevetu. Ali čim bi pao u polusan, ubrzo bi ga opet sustigle grešne misli od kojih se bjesomučno trudio da pobjegne. Priviđala mu se Luna, ta predivna mlada žena podatnog tijela, širokih kukova i zaobljenih bedara… i opet bi mu pred očim sinule te predivne grudi za kojima je čeznuo otkako ju je ugledao u blizini porodičnog doma.
Gnušajući se sam sebe, Lovino se ugrizao za ruku u pokušaju da odagna te ogavne misli; bol je prostrujala njegovim tijelom i nakratko ga omamila, ali nije se uspio riješiti grešnih misli. Glavu je zarivao u jastuk ne bi li se smirio, čak je i pomišljao da digne ruku na sebe – ali, sve bijaše uzalud – njegovo srce ječalo je za tim, da spusti glavu na Lunina njedra i zaspi kao dijete. Skrhan plimom osjećanja, mladić je sebi dozvolio da pusti suze; tople i obilne, slivale su se niz njegovo jedro lice i kvasile posteljinu.
Niko nije znao kroz kakve muke je prolazio taj mladi muškarac. Samo je jedan stari komšija primijetio da Lovino vene, ali nije htio da zadire u njegov privatni život, pošto je i sam imao obaveza preko glave.
I tako, vrijeme je prolazilo. Stare želje bi s vremena na vrijeme utihnule, ali nikad sasvim iščezle. Sa druge strane, Luna je bila presrećna kad joj se brat ponovo vratio. Primila ga je u svoj zagrljaj i milovala po mekoj kosi boje kestena, govorila mu kako joj je drag i kako ga voli – kao sestra. To je boljelo više od svega, ta tvrdnja da ga voli onako kako bi zapravo i trebalo – sestrinska ljubav je nešto predivno i dragocjeno, ali koliko je to samo pogađalo Lovina, koji je znao da drugačije ne može i ne smije biti.
A kada ga je sestra jednom privila na svoja prsa, brat ju je odgurnuo tako naglo i grubo, da se jadna djevojka prestravila. Otada ga više nije grlila i nije mu pružala nježnost, a on je kopnio. Nije joj smio priznati svoja osjećanja, iz straha od odbijanja, straha od prezira i gađenja koje bi ona zasigurno osjetila prema njemu, svom rođenom bratu koji prema njoj gaji prizemne želje.
Pa ipak, dok je jedne večeri ležao u krevetu, Lovino je začuo nečije uzdahe. Bila je to njegova sestra Luna, koja je plakala. Objasnila mu je da ju je ostavio dečko. „Niko me ne voli”, jecala je slomljenog srca, tražeći utjehu u zagrljaju brata blizanca. „To nije istina. Ja te volim”, stavio joj je do znanja, milujući je po obrazima. Ona se nasmiješila, ali bio je to sijetan i slabašan osmijeh. „Znam da me voliš, Lovino. Volim i ja tebe”, rekla je poljubivši ga u obraz, „kao sestra. Samo, meni treba neko ko će me voljeti kao ženu”, pognula je glavu u pokušaju da sakrije rumen koja je oblila njeno lice. „Ja te volim… kao ženu”, reče Lovino, i sam šokiran svojom izjavom.
Luna ga pogleda u čudu, a zatim ustade sa kreveta. „To nije u redu, brate moj. To što govoriš je dragom Bogu mrsko, i ne dolikuje tako dobrom mladiću poput tebe.” Upravo je bila naumila da napusti prostoriju, kad osjeti ruku na svom ramenu. Okrenu se i ugleda lice svog brata blizanca. Bilo je ozbiljno i isijavalo je nekom mračnom svjetlošću. „Volim te, Luna. Svih ovih godina volim samo tebe i žudim za tobom. Molim te, ne odlazi. Ostani tu pored mene. Trebaš mi.” On posegnu za njom, tresući se od želje koja ga je obuzela, a ona ustuknu.
„Lovino, šta se zbiva sa tobom? Kakve se to misli motaju po tvojoj glavi? Pusti me da idem”, rekla mu je, već drhteći od straha. Brat joj se približio i udahnuo njen miris. Očigledno nije imao namjeru da je pusti tek tako. Stavio je ruke oko njenog struka i stegnuo je posesivno, bez milosti. „Lovino, zvaću upomoć!”, zaprijetila je Luna vidjevši da nema izlaza iz te jame.
Lovino ju je ućutkao pritisnuvši svoje usne na njezine. Bio je to požudan, dominantan poljubac. Nije joj dozvoljavao da se pomjeri i grčetivo ju je stiskao, kao da se plašio da će mu pobjeći. Niz jedro djevojačke počeše kliziti suze. Preklinjala je svog brata da je pusti, ali on je nije slušao. „Reci mi da me voliš”, gotovo je naredio Lovino. Luna ga je pokušala odgurnuti od sebe. Duboko u sebi, bila je svjesna da prema njemu osjeća posebnu vrstu ljubavi, ali nije je zamišljala na takav način. „Lovino, molim te, prestani! Pusti me”, jecala je i plakala.
I nije je samo poljubio…
On posegnu za njenom spavaćicom i jednim potezom ruke razgoliti njene grudi. Ona ciknu, a pred njime se ukazaše dvije ogromne, zrele dinje. Bile su veće nego što je zamišljao. On osjeti nesvjesticu i uhvati se za sestru da ne bi pao. Nije znala šta da čini, kako da se izmigolji iz bratovljevog zagrljaja. Da, mogla je pobjeći ali obuzeo ju je strah da bi je on sustigao. Sem toga, Luna se zapitala ima li uopšte smisla bježati. Njegova glad je bila nezasita, neutaživa. Luna je znala da bi njen brat bio u stanju da grebe po vratima, ako bi to značilo da će mu se ona na kraju podati.
Njegovi prsti milili su po njenoj koži. Pipao je svaki pedalj sestrine nježne bijele kože. U pantalonama mu je bilo toliko tijesno, da je mislio da će pući. Poželio je da oslobodi svoj ud i trlja ga, posmatrajući sestrino podatno tijelo.
No, nije posegnuo za pojasom; umjesto toga, desnom rukom je klizio po njenim krstima i bedrima, a lijevom kao da je htio doprijeti do izvora svojih slatkih muka. A onda, Lovino je iznenada klonuo. Glavu je spustio na Lunino krilo i jedva čujnim glasom je zamolio da mu poda svoje grudi. „Ti si načisto poludio”, prekori ga ona. Međutim, vidjevši svog brata blizanca kako je očajno gleda, nju obuze žalost. Kao da je u njegovim očima ugledala iskonsku patnju koja ga je morila već nekoliko mjeseci; i njoj ga bi istinski žao. „Izvini, Lovino”, reče ona s tugom u glasu, kao da ga sažaljeva.
Brat je zagnjurio glavu u njeno krilo poput psa koji očekuje kaznu ili pomilovanje, a sestra je u njegovim očima opazila ljubavni žar. I njojzi bi užasno žao što se njen jadni brat toliko pati, te ga pomilova po kosi. „Oh, jadni moj Lovino”, uzdahnu Luna i privi ga na svoje grudi.
Lovino je konačno osjetio meku i mirisnu kožu svoje sestre bliznakinje, i od slasti je ispustio jeziv krik. Zabio je glavu među njene oble dojke i stao ih ljubiti. To je ono za čim je čeznuo; njegov zabranjeni san se najzad obistinio. Sisao je sestrine dojke kao da je njen sin, a ne rođeni brat. Ona je jedva bila pri sebi, držeći njegovu glavu na svojim grudima i trudila se da mu pomogne da utoli čulnu glad.
Dugo se nije odvajao od nje; ljubio je, mazio i sisao prvo jednu a zatim i drugu sestrinu dojku, diveći se njenoj ljepoti. Imao je osjećaj kao da mu glava počiva između dva topla jastuka, skrojena baš po njegovoj mjeri. Ljubio je napupjele crvene bradavice, puhao u njih i grickao ih, uvlačio ih u svoja žudna usta dok mu se u glavi mantalo. Dahtao je i cvilio kao pseto, i Luna se uplašila njegove pohote.
Brat se prosto nije mogao odvojiti od sestrinih dojki. Ophrvana emocijama, Luna je počela da stenje; i ona je osjetila kako joj se vrti u glavi, a ispod stomaka kao da je buknuo požar. „Oh Lovino”, jecala je privijajući ga uz sebe, sve jače i jače. I nju je obuzela grešna slast rodoskrvnuća. Više im nije bilo spasa; tonuli su u grijeh, bespovratno.
U potpunom zanosu, Lovino je osjetio kako mu se niz noge sliva gusta i ljepljiva tečnost. Svi mišići u tijelu mu se zgrčiše i on od užitka prostenja na sav glas: „Luna!” Nije ni dodirnuo svoj ud, koji je ionako bio kameno tvrd, a sjeme je curilo niz njegove pantalone. Bio je posve mokar od sopstvene sperme.
Ne mogavši izdržati toliki nadražaj, klonuo je u naručju svoje prelijepe sestre bliznakinje, koja je i sama drhtala u naletu perverzne strasti. Trljajući mokru mrlju na bratovljevom međunožju, ona se najednom zgrčila i isprekidanim glasom zajecala njegovo ime. Lovino je od silne, grešne strasti jauknuo kao zvijer i stropoštao se na pod, pred nogama svoje sestre blizankinje. Ona se ispružila na krevetu, teško dišući.
Posve iznureni, nisu ni primijetili da neko stoji na vratima i posmatra ih. Bio je to stari komšija, koji je došao da donese namirnice njihovoj babi. Jadni starac je netremice gledao taj nevjerovatan prizor, a onda je izjurio iz kuće kao vjetar.
Crvena
Registrovani korisnici ne vide reklame
nema na čemu, I DRUGI PUT!
Wow, hvala vam! ❤