Izabela, gimnazijska profesorka, u krevetu sa učenikom

Registrovani korisnici ne vide reklame

1954 godina. Zavela me zanosna profesorka. Izbela.

U toplim mesecima bih imao običaj da sa drugovima iz kraja idem na veslanje, kajaci bi sekli snažne matice velikih uzburkanih reka Dunava i Save, okolo nas je promicalo bujno zelenilo, u nozdrve je ulazio miris ozona pomešan sa aromom brodskog ulja, sa široke reke, kao sa sinje pučine, bi odjekivali divlji graktaji galebova. Sredinom velike reke brodi veliki tegljač, uzburka moćnu reku, talasi snažno uzdrmaše kajake, hoće da nas prevrnu, talas nestašno zapljusnu malo vode u moj kajak, plastičnim sudićom brzo počeh daje izasipam, stigoh da kroz huk talasa preko ramena zapitam zadihan drugove:
– Kako su ljudi površni, zavukli se u kuće, ne kreću se dovoljno, uništavaju svoje zdravlje. Zašto ne izađu u prirodu, zašto ne siđu na reke?

Rastužen i začuđen osmatram oko sebe ljudi i žene kako umorni vuku nogu za nogom, jedva čekaju da dođu svojoj kući, pa da se stropoštaju u krevet, ili da piju kafe, puše, kao da tonu u nekakvu apatiju.

Treba se boriti? Oduvek uviđam da je zdravlje najvažnije. U tome vidim ključ spasa. Ali za mene zdravlje nije samo organsko, ono je još više duševno, ili još bolje rečeno, duhovno. Zato idem na kajakarenje, u sportske sale, vežbam, ne da budem sportista takmičar, nego da stičem kondiciju i zdravlje. U zdravom telu i zdrav duh. Tačno. Ali bih kazao i ovako: U zdravom duhu i zdravo telo. Šta je prvo nastalo, kokoška ili jaje? Naročito brinem da budem uvek raspoložen i radostan. Uveče pri odlasku u krevete, uvek bih sa nestrpljenjem očekivao novi dan. Da započnem nove pobede.

Uznemiren, zapazio bih da i mene ponekad ponese ta zagađena reka mirenja sa sudbinom, a ja sam optimista, ako me zahvati ta matica, ako se poistovetim sa nekim drugima iznurenim i posrnulima, više to ne bih bio ja. Bio bi to umesto mene neki drugi dečak, bez nade u budućnost.

Najveća pobeda je nad samim sobom. Ali i najteža. To uviđam u ovim najtežim vremenima. Odupirem se. Spas je u ljubavi. Iskrenoj, pravoj. Ona daje neviđenu snagu.

Izabela (ime izmenjeno) je profesorka gimnazije u velikoj sivoj zgradi na kraju Beograda, iza zgrade gimnazije su u to vreme počinjala polja visokih zelenih kukuruza. Iako je postepeno prelazila 40 godina starosti, kada bi se pojavila u vidokrugu bilo koga muškarca, ne samo da bi se on okrenuo za njom, nego bi poželeo da joj se odmah obrati, šta ne bi dao da bude sa njom, da samo izmene nekoliko reči.

Nju su potajno snevali ne samo zreli muškarci, nego i đaci, školski drugovi njenog sina. Ponekad bih se postideo samog sebe, kada bih je se setio, njenog vragolastog pogleda i mačkastog tela zrele žene, kojoj tako lepo pristoji da se ponaša kao devojka, osetio bih da mi narasta neobična toplia u telu, tako je ženstvena, oči joj plamte?

Nedavno sam slučajno zalutao na sprat visoke zgrade u Čika Ljubinoj ulici, to je neko udruženje profesora, ispred mene naiđoše sredovečne žene, a još su pune života, visoke, vitke, tako intligentnih crta lica, dostojanstvene, a tako neodoljivo privlačne žene. Osvestih se, pa meni se one više sviđaju nego li vršnjakinje? Zašto, pitao bih se? Priznavao sam sebi, sve više postiđen, da potajno žudim da Izabelu negde sretnem. Ona je neosetno postajala moja opsesija.

A šta je sa divnom devojkom iz doma? Daleko od očiju, daleko od srca? Ona, kada bi me videla bi se postiđena udaljavala. Želi da me sretne, a beži od mene? – pitao bih se. Šta činiti?

Na velikom odmoru u našoj školi u toaletu bi se ponekad okupljalo veselo društvo snažnih goropadnih dečaka-mladića, užagrenih očiju. Takmičili su se ko će više da štrcne u visinu, beležili su kredom dokle. Ponekad bi merili ko će više da napuni praznih malih kutijica šibica. Muževni Draško, momak kao grom, povika dečaku pored njega:
– Kretenu, gde bleneš, beleži, sada ću da pomislim na Izabelu – poče da se meškolji i da šakama onu mušku stvar koja mu je munjevito narastala u rukama uspravlja ka plafonu. Draškovo lice se sladostrasno zgrči, beličasta gusta sluzava masa suknu uvis kao lava. Svi pogledaše pomalo postiđeni, zurili su u Draška poniženo, niko do tada nije tako visoko štrcnuo.

Sve je počelo ovako. Bio sam sam u stanu roditelja, porodica se još nije bila vratila sa letovanja. Izabelin sin, moj skoro nerazdvojni drug, se iznenada oglasi meni dobro poznatim zviždukom pod prozorom našeg stana. Mahnu mi sa trotoara rukom:
– Dođi. – Na ulici me pozva da prenoćim kod njega: – Ćale nije tu, cele nedelje je službeno u Bečeju, samo vikende provodi u Beogradu, prenoći kod nas.

Srešću najzad Izabelu – zadrhtah, nešto snažno i uzbudljivo prostruja mojim telom, kao blag strujni udar, zar je došao taj dugo očekivani momenat koji sam potajno snevao? Šta će biti? Kako će se ona ponašati prema meni?

Kao da neko podešava moje želje, snovi se ostvaruju, na ulazu u njihov stan u Ruzveltovoj ulici, blizu Novog groblja nas dočeka radosna njegova majka, ta famozna Izabela, moje oči zasjaktaše kada je spazih, ali ona nije skrivala slatku radost, zagrli me:
– Moje drago dete, baš me raduje da te vidim. – Pribi me sebi, zadrtah osetivši njene nabrekle čvrste grudi zrele žene, kao dva zrela grozda, njene butine dodirnuše moje noge. Znao sam u trenu da ona nešto sa mnom priprema, ona je mudra i iskusna, vrlo preduzimljiva, brzo procenjuje i reaguje, kako se to kaže, „na prvu loptu”.

Utom na vrata hrupiše dve devojke i jedan mladić, u jednu od njih je njen sin bio beznadežno zaljubljen. Pozvaše ga u bioskop, on jedva dočeka, odoše veseli žurno. Ostadoh sam sa Izabelom. Ona stade ispred mene. Zadrhtah od slatke jeze koje se odnekle pojavi. Kao da neko nevidljivi sve podešava?

Gura me podlački, mene dečaka, u grešni zagrljaj razgoropađene zavodljive sredovečne žene. Izabela zgrabi tiganj, dok ga je držala u jednoj ruci, smejala se i uvijala oko mene umiljato kao mačka, šalila se, priđe mi i zgrabi me za ruku:
– A gde to vas dvojica idete, a gde se to vi smucate sa devojkama, lole moje? – Opet me pribi uz sebe. Ona je neodoljiva… Da što pre budemo u zagrljaju, pogledah u širok bračni krevet. Ona se potom gipko uputi ka šporetu: „Evo sad će biti gotovi palačinci.”

Uhvati me pospanost, krevet me neodoljivo vuče da se u njega bacim u san. Ne znam šta mi bi, otkud sad to kada ne treba? Ona me osmotri, brzo, shvatila je da mi se prispavalo, dovede me do širokog kreveta. Zadrtah od dečačke bujne strasti, očekujem da se desi ono što razvratna Izabela priprema.

Izabela nije od onih prostih sredovečnih pohotljivih uspaljenih nezadovoljnih žena. Ona je otmena i prefinjena, i beskrajno senzualna. Da li je ona nemoralna? Ne tiče me se, samo što pre da se desi ono što i onaja tako žarko očekujemo.

Znam jednu susetku, ušao sam sa njenim sinom u njihov stan jedne rane noći posle đačke igranke u obližnjoj školi, smejala se blentavo dok je stajala pored šporeta. Zgranut sam pročitao na platnu iznad lonaca:
– Kuvarica pile peče; pile ćemo da jedemo; kuvaricu daj…

Ne. Izabela je potpuno drugačija. Ova prva je vulgarna prostakuša. Ali šta je sa Izabelom? Uvukoh se kao krivac u krevet, kako to smem da učinim? Oporo su mirisali na šumu Zvezdare suncem ispečeni snežno beli čaršafi. Bila je topla letnja noć. Pre nego što zaspah, poslednje što sam video je da se skinula u providan kombinezon, stala je iznad moga kreveta, talasale su joj se preda mnom butine i čvrste bujne sise. Bio sam u opseni, drhtao sam. Zaspah, sanjao sam je u nezamislivim bludnim prilikama. Njoj se ne mogu odupreti. Šta bude da bude.

Nešto me probudi, videh Izabelu nagnula se iznad mene:
– Otkrio si se dete moje, da te pokrijem. – Zaista sam se bio otkrio, ona blago navuče tanko ćebe i dodirnu me, kao slučajno, tamo gde ne bi trebala. Sve mi se zavrtelo u glavi, nikad u životu nisam osetio tako nešto, u meni je sevalo i sve pljuskalo okolo mene. Ona je ćutke stajala iznad mene, bez reči. Pravila se kao da ništa nije videla. Nagnu se opet brižno nad mene: – Uznemiren si, nešto si sanjao? – Promrmljah nešto kao:
– Da, jesam…
– Hajde, nije to ništa, da te smirim – uđe u krevet, osetih njeno polugolo, kao mašice, vruće telo… – Sav drhtiš, hajde smiri se – ispruži se u krevet uz moje telo. – Metni glavu na moje grudi – tako potvrdivši moj pokret glavom okretoh se prema njoj na bok, osetih pod glavom njene dve čvrste nabubrele dojke, jedna je provirila ispod kombinezona, tačno ispred mojih usana sam video bujnu naraslu bradavicu, crnila se crvenkasta kao velika šumska kupina. Stavih levu ruku preko njenog čvrstog struka koji je pod mojom rukom treperio kao opruga, osećao sam kako pulsiraju njeni damari.

Ćutala je, nije se opirala

Gurnuh ruku malo niže, dođoh do početka svilenog kombinezona, provukoh ruku ispod njega i počeh da ga vučem nagore. Hoću da joj obuhvatim go struk, moja ruka pređe preko njenih čipkastih zategnutih gaćica, napipah njene bujne butine. Ona je sva sve snažnije podrhtavala pripijena uz moje telo, kao furuna koja se raspaljuje.

Događalo se nešto vrlo nesvakidašnje. Majka moga školskog druga postaje moja ljubavnica. Siroti njen sin, njen muž, kad bi ovo znali? Život je surov, žene su robovi nagona. Strašno!

Ona se promeškolji, narasla bradavica njene dojke se namesti pravo pred mojim usnama, zgrabih je nežno jezikom. Ona u isto vreme ščepa moju glavu drhtvim šakama i poče besno da me ljubi. Obrazine su najzad pale. Ona me želi.

Ljudi su robovi svojih nagona

Obuhvati me butinama. Osetih ih pod rukama i njena čvrsta bedra. Postah divlja zver. Nađoh se na njoj. Zar ja to umem? Ovo je prvi put da ovako nešto činim? Kako ja to sve znam? Zar je moguće da žena ume tako zavodnički mangupski da raširi noge? A ja sam drug njenog sina? A ona je profesorka. Gimnazije. Vajni prosvetni radnik? Greh daje još veću strast? Zabranjeno voće. Da li je tako postupala i sa nekim drugim đakom?

– Zgromi me, je… me – frktala je kao divlja mačka. Zaboravih na ovakva razmišljanja, to je nevažno, da li će ovo sa njom potrajati? Gde ćemo se viđati? Kako da sačuvamo i učinimo trajnim naš slatki greh? Najslađu ljubav na svetu!

U tom se u hodniku pred vratima začu bat, čusmo ključ u bravi, ona brzo skoči, leže u svoj krevet, ja se primirih kao da spavam. To je bio njen sin. Posle nekog vremena je legao pored mene, pravio sam se da spavam. Kada je legao pored mene, zatvorenih očiju sam se okrenuo na drugu stranu. Zaspali smo…

Ujutru sam otišao svome stanu, Izabela nije bila prisutna, izašla u kupovinu. Koračajući zamišljen ka stanu, u mislima u strasnom i nezaboravnom dodiru sa njenim telom, sam bio zabrinut, kako i kada ću je opet videti? Ja ne mogu doći opet u njihov stan, ne mogu njenom sinu pogledati u oči?

Ja sam je stalno sanjao, da me pokiva, da leže pored mene, da me ščepa podivljala od strasti, da me pomamno svugde ljubi po telu. Ipak, svestan sam da smo obadvoje u prestupu, u meni bi proradile nekakve kočnice. U takvim trenucima budnosti, bih se koliko-toliko potrudio da takva sećanja potisnem kao nedostojna mojim godinama, i ne samo godinama, nego i mojem poimanju morala i duhovnih vrednosti. Shvatio sam skoro poražen, da je strast jaša od zabrana. Jedva čekam da se to opet počne da dešava. Gde da je sretnem? Ona mi se neće javiti telefonom na kuću, jer ga ne zna, a zna da se može javi neko od mojih? Da nešto u tom smislu zavijeno zapitam njenog sina, mogao bi mi opsovati majku: „šta tebe briga za moju kevu?” Da je zovem telefonom? A šta ako se on javi?

Nije dugo prošlo, sudbina se opet poigrala da se opet sretnemo

Šetao sam tih đačkih dana jedne tople rane noći tamnim alejama Zvezdarske šume. Na pustom mestu iz tame iza drveća se iznenada pojaviše Izabela i školski drug Jovica, skoro da se u mraku sudarismo. Jovica se detinje pribio uz nju, kao uz majku, pokušava da je obavije posednički rukom oko struka, ali nešto ne ide. Ipak, Izabela razdrljena, seva butinama kroz prorez na suknji… Jovica je dobričina, taj ne bi ni mrava zgazio, začudih se da ona sa njim bude? Povrh svega Jovica se užasno plaši Izabelinog sina siledžije, a zna da smo nas dvojica takoreći nerazdvojni.

Brzo sam razmišljao. Preda mnom su sada bile dve različite moguće ljudske reakcije. Izabela me je posmatrala pohotljivo, zaboravi namah Jovicu, odgurnu ga blago od sebe, skoro da me zgrabi, hoće da me odvuče u mrak. I to pred njim, okrete mu leđa kao da on uopšte i nije bio sa njom. Baš je ama nimalo briga za njega? Kako je ona sebična i bezobzirna – razmišljam.

A Jovica bled kao zid, uhvati me za lakat i povuče u stranu, ruka mu je drhtala:
– Ako ovo ispričaš Radetu da hoću da mu jebem kevu, ubiće me. Molim te, evo odlazim, a ti objasni Izabeli. – I nestade u šumskom mraku. Postiđen priznah sam sebi da me je jako obradovalo što je Jovica otišao. Bio sam dečak, neverovatno ponovo uzbuđen njenom razgolićenom pojavom i užagrelim očima zrele žene željne da je što pre dohvatim. Setih se nedavne noći sa njom, znam da i ona sada ponovo preživljava sva razdragana tu neobičnu noć zabranjenih strasti.

Nestrpljiv, privukoh je uz sebe posednički, pobednički, skoro zapovednički, što u meni još više raspali žar. A ona prihvati ovu igru, podade se kao krpa, oči su joj sjaktale u mraku kao zatvorski reflektori. Što raspali obostrani požar.
– Izabela – nazvah je po prvi put njenim ličnim imenom, pređoh zapovednički na per tu – neću nikome reći za ovo, budi sigurna, ako bi za ovo saznali tvoj sin i muž vaša porodica bi propala.

Ona je ćutala, nije se opirala, ali mi je pokretima tela, licem i očima poraženo gubitnički, mazohistički davala do znanja da mi se podaje ne samo za ovu noć, nego za dugo, da mi postaje zabranjeno voće, tajna ljubavnica. Iako zna za sve zamke koje nas očekuju.

Uhvatih je rukom oko pasa, ruka klizi:
– Šta ćeš sa Jovicom, on je mlakonja, šonja – začudih se šta govorim. – Ima Rade (sin) muževnih drugova, zar ti takva žena da se smucaš sa takvim mlakonjom, ja sam, bolji od njega. Sad ćeš da vidiš ko sam ja – i povukoh je kao krpu posednički u mrak.

Zgranuh se, jesam li to ja, je li to ja govorim? Kao da je neko drugi izgovorio te reči? Ona je ćutala, ali je išla bez reči za mnom u tamu, kao poslušna ovčica. Čini mi se da me je zagledala potajno iznenađena, ranije sam bio učtiv uglađen, valjda pomišnja – pritajeno muško, to je taj dečak drug moga sina. Prihvata tu promenu moga identiteta, kao nešto što u njoj još više pali vatru zabranjene strasti.

Stadosmo uz drvo, ona me zagrli oko vrata, moje ruke se zavukoše ispod donjeg ruba njene haljine, svukoh joj gaćice na tlo, ona ih ne pokupi, nego samo gurnu nogom u stranu:
– Priznaj mi, je li nešto večeras bilo sa Jovicom, gde nađe njega, zar nisi mogla nekoga boljeg da nađeš? – bio sam skoro postiđen što sam tako sebičan i prostački pohotljiv. Je li moguće da ja izgovaram ove reči? Ko sam ja?
– Ovo je prvo veče sa njim, ništa nije bilo, da ti nisi naišao verovatno ne bi se nešto desilo, on nije, kako se to kažem, moj tip.
– Pa otkud ti sa njim sada ovde?
– Šetala sam šumom sama, zavidela, pa ga srela, uhvati nas mrak.
– Da mi nešto obećaš, nikad više da ga ne vidiš, zar ti ne znaš ko je on, šonja koji sve ispriča, pogleda neku devojku, može sada da se hvali kako je, je… profesorku Izabelu.

Opet je umesto mene progovorio neko drugi! Ćutala je oborene glave na moje grudi.

– Ako bi za njegove priče saznali tvoj muž i sin Rade, nastala bi tragedija, vaša porodica bi se raspala – rekoh zabrinuto. – Nikada više da se nisi javila Jovici ni da ga videla, šta će ti on, ja sam tu, neka ovo bude naša slatka tajna, dok je toplo viđaćemo se ovde, a kada zahladni imam jedan stan na raspolaganju – rekoh joj.
– Šta će mi on? – zagrli me strasno i ujede za jezik kao šiparica.

Izlazili smo iz mračne šume ka nižim ulicama osvetljenim sijalicama, rastajali smo se uznemireni da nas neko od poznatih može videti. Ali se nismo mogli rastati. Gurala me je uz drvo, zaspipala po licu i celom telu poljupcima. Skoro da je ridala, jecala je:
– Sve ću učiniti za tebe, šta god zatražiš od mene, reci samo, videćeš, tvoja sam zauvek – divlje mi je ljubila grudi, stomak, noge. – Ti si za mene od onda još najdraže biće na svetu, samo snevam da budem sa tobom na samo, samo da ovo potraje.

Izvadi papirnatu novčanicu, veliki novac i gurnu je u moj džep od pantalona. Izvadih je i vratih joj:
– Ne, to nikako. – Nije vredilo njeno insistiranje, nisam prihvatio.
– Sve ću za tebe učiniti – klečala je preda mnom, molila me, ljubila moja stopala. – Ja sam tvoja robinja.
– Ustani – rekoh joj zapovednički. Zaprepastih se kako ja to mogu da kažem. Ona se uspravi i stade pred mene, oči su joj bile razgoračene i zakrvavljene, suzne. – Kako to, ti prosvetni radnik, udata, majka moga školskg druga, a sa mnom? – direktno je zapitah – to me muči.
– Nikad nisam bila ni sa jednim mladićem niti mojim učenikom, ti si prvi – podavala mi se. Da li je ona iskreno…?
– A Jovica?
– Sasvim slučajno. Celo vreme lutam da nabasam na tebe. Nabasah na njega, ne bi ništa bilo da ti nisi naišao.
– A Jovica ti držao ruku oko pasa, ti si to radila i sa još nekim učenicima?
– Ne, to je složeno, moram da ti objasnim, sednimo na ovu klupu. – Ona poče njenu neobičnu priču. – Ja sam uprkos svega visoko moralna žena. Ali ja užasno patim već duže vreme. Muž me zapostavlja, da li je našao neku drugu, ili ga umara težak posao, stalno je na putu, zabrinut, na važnom je političkom položaju, ne znam šta je? – Osmotri me pažljivo. – A ja se, još uvek puna ženskih snova o ljubavi i milovanjima, gde god maknem, muškarci me motre kao hipnotisani, kad vidim sjaj u njihovim očima u meni snažno srce zakuca, samo preskoči, sve zatreperi. – Ali muža ne želim da pravim rogonjom, on to ne zaslužuje.

Ispričah joj za naticanja obesnih đaka u gimnazijskom toaletu i kako je Draško bio rekorder, ali da je rekord postigao misleći na nju, na Izabelu.

Kada ovo ču, Izabela se zakikota iz sveg glasa, bila je opet divlja mačka:
– Ama znam Draška, on je mangup, takve ne volim, ti si nešto sasvim drugo. – Ne kikoće se ovako ozbiljna profesorka, ipak ona je vesela dama.
– Zašto baš ja, zar nije bilo nekih drugih? – Izabela obori glavu mazno i postiđeno, kao da se ispoveda u crkvi:
– Moram ti sve priznati, ti ćeš me razumeti, sigurna sam u to, sanjam odavno i uporno stidne i razbludne snove sa mojim sinom Radetom, hoću da izludim od strasti prema njemu, a on je moje drago dete. Sva mokra i uzbuđena se budim noću, vidim u krevetu pored moga moje drago dete, snažnog momka, njegovo razgolićeno muško telo. Poželim da ga dohvatim, da mu zgrabim onu stvar koja mu narasla viri ispod gaćica. Jednom je sanjao san, ona stvar mu narasla izvan gaćica, počeo je da se grči, lava je izlazila iz njega, nisam imala snage da se oduprem, uzela sam ga u ruke i prskala se po grudima i licu. On se nije budio, spavao je dubokim snom. Ta igra zabranjenih strasti se ponavljala, legla bih pored njega i uživala da mu ga držim naraslog u ruci, da ljubim i ližem jezikom. – Nastavi užarenih očiju: – Kada bi svanulo, osećala sam se užasno, postiđeno, poniženo, nisam smela da Radetu pogledam u lice, a ni mužu. Pomišljala sam da odem do psihijatra, ili sveštenika, šetala bih Pančevačkim mostom, nije mi padalo na pamet da se strmeknem, ipak ja volim život ma kakav da je. San me pali na sina do ludila, a ne mogu sa sinom? – Ta Izabelina priča je za mene bila neobična. Mislim da je ipak bila iskrena. Ona nastavi: – Bila sam pred nervnim rastrojstvom, nesanica, gubitak apetita, zamalo da noću navalim na njega. A šta ako on odbije i to kaže ocu? Jedne noći mi se javi Bogorodica u snu: „Nađi nekog njegovog druga pa sa njim, zaboravićeš sina”. Tako mi Bogorodica posla tebe. Hvala joj do neba. Ti si moje zlato, ja sam tvoja robinja, sve ću učiniti za tebe, šta god zaželiš.”

Odlazio sam od nje duboko zamišljen zabrinut, razočaran. Kako je sve to podlo? Žene su dvolične, nagonske? A njen sin i otac pojma nemaju šta se sa njom događa? A ja ne mogu da odolim njenim čarima, postao sam njihov rob. A ko sam ja? Osamnaestogodišnji učenik, drug njenog sina, a ovako nešto radim?

Iako imam samo osamnaest godina, poimam nešto mračno: ljudi i žene su robovi svojih nagona, kada se nagoni razbuktaju nestaju volja, moral, kultura, ljudsko biće se pretvara u demona… Šta činiti?

Janko Perunović

Ocenite članak jer mi cenimo vaše mišljenje:
[Prosečna ocena: 0 / Ukupno glasova: 0]

Ako želiš da dobijaš BDSM lifestyle ili Swing lifestyle tekstove i najave, upiši mejl i izaberi temu koja te interesuje.
Registrovani korisnici ne vide reklame


Priključi se tomiradi forumu – zajednici ljudi koji se ne stide svojih želja i fantazija.

Sve što treba da znaš o tomiradi zajednici možeš videti ovde: https://tomiradi.com/tomiradi-zajednica/

Postoje dva načina da dobijete VIP članstvo:
1. Svako ko aktivno doprinosi tomiradi zajednici može dobiti VIP članstvo
2. Možete platiti VIP članstvo

Sve što treba da znaš o tomiradi zajednici možeš videti ovde: https://tomiradi.com/tomiradi-zajednica/ – a za više informacija o VIP članstvu i Premijum sadržajima pogledaj ovde: https://tomiradi.com/postani-vip-clan/

Ovo je jedinstvena prilika da svoja maštanja podeliš sa hiljadama naših čitalaca. Objavljivanje erotske priče nikada nije bilo lakše – klikni ovde za više informacija. Sve što tražimo od tebe je da se oslobodiš stega i prepustiš svojoj mašti. Ako želiš da nam redovno šalješ priče ili tekstove možeš postati i naš bloger ili blogerka. 

1. Prodaja – tražimo motivisane saradnike za prodaju različitih vrsta oglasnog prostora na našem sajtu – banera, linkova, stranica, reklamnih paketa, tekstova itd.

2. Marketing – tražimo kreativne i domišljate saradnike za povećanje posete i vidljivosti našeg sajta, kao i za druge oblike unapređenja našeg poslovanja.

3. Rad na sajtu – tražimo motivisane i pismene mlade ljude koji bi hteli da rade na proširenju našeg sajta, pripremi materijala za objavljivanje, pisanju tekstova itd. Prednost imaju seksualno aktivni, iskusni ili veoma radoznali, momci i devojke.

4. Audio priče – Imate seksi glas? Oprobajte se u čitanju priča i budite deo stvaranja tomiradi audioteke!

5. Erotska i porno produkcija – pozivamo sve zainteresovane momke i devojke, muškarce i žene, koji žele da se nađu pred objektivom – bilo kao erotski modeli ili kao porno glumci i glumice da nam se jave. Takođe tražimo fotografe i snimatelje, a prednost imaju oni sa iskustvom sa golim telima, erotskim scenama.

6. Tehnički razvoj – potrebni su nam saradnici koji imaju iskustva u radu sa WordPress-om i bazama podataka, za održavanje i razvoj novih funkcionalnosti sajta

Pozivamo sve zainteresovane da nas kontaktiraju ovog formulara. Napišite nam šta vas zanima i motiviše.

Pogledajte još:
Zaprati ovu diskusiju
Obavesti me o

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x