Ona sanja za oboje
Vreme je stalo za nju… Samo malo se pomeralo ali unazad… Čudno… Kosa ju je štitila od hladnog stakla prozora voza, dok je u njemu, kada otvori oči, samo na tren, videla je njegovo lice… Ne svoje… Samo njegovo… Njegove oči dok je na njoj, u njoj, tih i nežan, ne pomera se, samo je gleda… Oseća kako je uplovio u nju, kako to isto čini sa njenom ustreptalom kožom, kako šapuće… Taj šapat, jasan ali nežan, na uhu, golica je…
– Mazo moja… Dušo moja… Kako si topla…
A onda se samo malo pomeri u njoj, tek da izmami uzdah… Tihi jecaj slasti i strasti, želje za još, još… Podiže joj ruke iznad glave i celom dužinom svoje čvrste muškosti zabija se, oseća kako je blizu… Prestaje, a onda ponovo… Ona oseća tople usne na vratu i malo jače prodiranje, oseća kako instinktivno njiše i podiže bokove, upija ga, uzima, uzima… Ispunjena je, jezik u ustima, njena utroba spojena sa njim… Želi da nikada ne prestaje iako oseća kako se grči i puni je toplinom svog semena i bića… A ona ga stiska i cedi… Dok ne osete bol, ostaju spojeni, do kraja…
Sećanja se nižu i njegove reči, njegov osećaj i strah… Nije osećala njegovu nervozu sada ali dok priča… Dok se bori sa onim što je u njemu… Dok spava, ona posmatra njegovo lice, njegovo mlado i lepo telo, gleda kako se grudi podižu i spuštaju, kako smireno diše i ne sanja ništa… Ništa… Sam je sebi ukinuo snove, presekao je racijom i logikom sve mogućnosti da oseti ponovo bol… A ona, suze joj idu niz lice dok se bori sa bespomoćnošću… Ostaje joj samo da ga voli… ona sanja za oboje… A taj osećaj je oboma sve… Zna da se ne raduje, zna da sabira i oduzima, pita se da li je gubitnik ili samo želi svoj mir, da li je zaglavljen između prošlosti i toliko gorkih uspomena, toliko boli i ostavljanja, toliko iluzija i apsurda, iako više nije beskompromisni dečak, rođeni pobednik, ostao je alfa mužijak za jednu ženu… Koja leži pored njega, gleda i sanja za oboje…